Kod kupovanja tarantule, jedna od osnovnih stvari koja se mora uzeti u obzir je kakav je okoliš potreban odabranom pauku, a za to je potrebno znati koje je pauk vrste, ili bar koji je rod (eng. "genus"). Dakle potreban je latinski naziv. Nazivi na hrvatskom i engleskom jeziku su u 99% slučajeva netočni (u "našim" dućanima) i nije sigurno o kojem je pauku riječ. Latinski nazivi u Hrvatskoj su isto tako sumnjivi zbog nezainteresiranosti dobavljača, krivim imenima na uvoznim dozvolama i nezainteresiranosti samog prodavača za dobrobit životinje. Tako da će za mnoge paukove dati kriva imena što zbog neznanja, a što zbog želje za većom zaradom pošto nude "rijetku" ili, još gore, "novu vrstu". Zato prije kupovine treba pročitati i prelistati puno knjiga, i pregledati puno slika i web stranica.

 

U KRIVIM UVJETIMA NEKE VRSTE TARANTULA SE NEĆE MOĆI NORMALNO RAZVIJATI, IMATI ĆE POTEŠKOĆE KOD PRESVLAČENJA I NAKON NEKOG VREMENA ĆE UGINUTI.

 

Tarantule nisu "društvene" životinje i zato svaku jedinku treba držati u zasebnom terariju. Terariji mogu biti razne vrste plastičnih kutija (prozirnih po mogučnosti), terariji za gmazove, akvariji za ribe (na kojima treba postaviti poklopce jer tarantule mogu hodati po staklu) ili posebno izrađeni terariji za paukove. Zato što u Hrvatskim dućanima nema dobrih/prikladnih terarija, pogotovo za terrestrialne tarantule, najbolje ih je izraditi sam ili ih dati izraditi po narudžbi, što će ispasti puno jeftinije.

 

Veličina terarija zavisi o vrsti i veličini tarantule. U "pravilu" je da terarij bude barem dva do tri puta duži i barem dva puta širi nego što je raspon nogu tarantule. "Arborealne" tarantule zahtijevaju visoke terarije jer one rijetko silaze na tlo, pa im je važnija visina nego širina terarija, dok je za vrste koje žive na tlu (eng. "terrestrial") važno da nije previsoko. "Terrestrialne" vrste nemaju takvu sposobnost hodanja po glatkim vertikalnim površinama kao "arborealne" i ako padnu sa stakla mogle bi se ozlijediti i uginuti od zadobivenih ozljeda.

Tarantule iz istih rodova (eng. "genus") zahtijevaju otprilike iste uvjete održavanja.

 

ODRŽAVANJE "ARBOREALNIH" VRSTA

Terarij bi trebao biti visok barem dvije do tri dužine raspona nogu odrasle jedinke, 30 do 40 cm. U većim terarijima će pauku biti teže pronaći hranu i posudu sa vodom. Širina terarija i nije toliko važna, ali bi trebala biti oko 30 cm. Terarij bi trebao imati dvoja vrata radi lakšeg održavanja, i manjeg uznemiravanja pauka. Jedna klizna vrata ili poklopac na vrhu terarija, i na jednoj strani terarija, više pri dnu, još jedna klizna "vrata". Vrata sa strane ne trebaju biti prevelika, tek koliko je potrebno za lagano čišćenje terarija. Za arborealne vrste ventilacija je jako važna. Rupe za ventilaciju najjednostavnije je izbušiti na vratima i poklopcima od plexiglasa.

Podloga kod arborealnih vrsta i nije toliko važna zato što te vrste najviše vremena provode na vrhu i stranicama terarija i jako rijetko silaze na tlo, pa je zato "dubina" podloge od samo par centimetara dovoljna. Za podlogu se može koristiti treset ili kupovna zemlja za cvijeće, koja može biti pomiješana sa tresetom radi boljeg zadržavanja vlage. Zemlja treba biti dobro "utisnuta" zbog lakšeg pronalaska ostataka hrane koji će pasti na nju. Posuda za vodu treba biti velika (za odrasle tarantule). U terariju se trebaju nalaziti i grane po kojima se paukovi mogu penjati, i između kojih mogu isplesti mreže. Zbog veće otpornosti na plijesan i kojekakve gljivice bolje je koristiti grane od vinove loze ili korijenje "mangrovog drveta" nego ostale vrste drva.

 

ODRŽAVANJE "TERRESTRIALNIH" VRSTA

Terarij bi trebao biti oko tri puta duži i širi nego što je raspon nogu tarantule. Prikladna veličina bi bila 40 x 30 x 25 cm (ili slične kombinacije). Terarij za "terrestrialne" vrste ne treba imati vrata na nekoj od njegovih strana, najviše zbog sigurnosti samog pauka. Iako vrata na stranici terarija mogu poslužiti kod parenja, da omoguće lakši pristup paukovima iz jednog terarija u drugi. Vrata na vrhu terarija mogu biti klizna ili kao poklopac koji se može cijeli odstraniti.

 

Podloga za "terrestrialne" vrste je jako važna, zbog toga što se pauk po njoj svakodnevno kreće.Dubina podloge treba biti najmanje desetak centimetara. Najbolja podloga za većinu tarantula je treset, koji se može pomiješati sa komadima kore drveta; ili pomiješani komadi kore sa zemljom za cvijeće (nesmije se koristiti zemlja tretirana pesticidima i kemikalijama za "bolji" rast biljaka); prije stavljanja u terarij zemlja i drvo se treba "spržiti" u mikrovalnoj ili običnoj pećnici, ili prokuhati u vodi (zbog mogućih nametnika koji se mogu naći u njima). Sitni pijesak nije dobar za podlogu u terariju.

 

Temperatura unutar terarija za tarantule mora biti između 22 i 29'C, a najidealnija za većinu vrsta je oko 26'C. Za vrste iz tropskih šuma temperatura bi trebala biti između 26 i 29'C. Većina tarantula se može prilagoditi blagim promjenama temperature, ali veće promjene mogu utjecati na zdravlje tarantule. Grijanje terarija može biti problematično. Ako je terarij od stakla može ga se zagrijati sa "samoljepljivim grijačem" (eng. "heating pad") za terarije koji se lijepi na stranicu terarija (ne ispod!). Takve grijači u Hrvatskoj se mogu naći u različitim veličinama, ali su dosta skupi. Kod paukova se ne koristi "grijači kamen" (grijač u obliku kamena koji se koristi za reptile) jer se kamen previše zagrijava, a ostali dijelovi terarija ostaju hladniji. Ako se tarantula pokuša ukopati ispod kamena, da izbjegne toplinu, još će se više zagrijati i umrijeti od vrućine ili dehidracije (tarantule nemaju previše razvijeni mozak i djeluju instinktivno). Mogu se koristiti i "kabelski grijači" (eng. "heating cable") koji postoje u raznim dužinama i razne jačine (W). Na temperaturu i vlažnost u terariju se uvijek mora paziti.

 

Terariji se ne smiju direktno izlagati sunčevoj svijetlosti!

 

Za promatranje tarantula noću koriste se crvene, zelene ili plave lampe jačine od 25W. Lampu treba biti na manjoj udaljenosti da ne bi došlo do jačeg zagrijavanja terarija, koje kao što je već navedeno može uzrokovati ozljede ili smrt tarantule.

Kako je već naglašeno, razina vlage je jako važna. Bez dovoljne vlage neke vrste tarantula mogu dehidrirati ili imati problema kod presvlačenja. Oboje može završiti smrću tarantule. Vrstama koje dolaze iz tropskih šuma potrebna je 60-85% vlažnosti zraka. To se postiže posudom za vodu i špricanjem terarija. Vlaga je isto tako jako važna za mlade tarantule. Postotak vlažnosti se prati pomoću "Hygrometra".

 

Tarantula se hrani uglavnom raznim insektima a ponekad i manjim glodavcima, gmazovima, pticama i ostalim malim životinjama. Tarantule, iako ih zovu paucima ptičarima, nemogu svladati odraslu pticu, ali ozlijeđene ptice ili mlade koji ispadnu iz gnijezda sa lakoćom će svladati.

Za hranu se ne uzimaju životinje iz područja u kojima se koriste pesticidi!

 

Tek kupljene tarantule će u početku najvjerojatnije moći pojesti hrane koja će joj u daljnnjem razvoju biti dovoljna za cijeli mjesec. Svi ostatci hrane se obavezno trebaju ukloniti što prije da se izbjegne nastanak plijesni ili razvitak kojekakvih nametnika na njima, što će ujedno i pomoći pri održavanju terarija čistim. Ne preporučuje se ubacivanje "više hrane" odjednom u terarij. Kad tarantula pojede ponuđenu hranu onda se treba ubaciti druga. A za lakšu "kontrolu" same hrane (cvrčaka, crva, žohara) može se koristiti glatka keramička "posuda za hranu". Ova metoda je jako korisna i zbog sigurnosti da ta "hrana" neće napasti tarantulu za vrijeme presvlačenja.

Ako tarantula počne odbijati hranu (hrana ostaje u posudi) to može značiti da se je prejela ili se priprema za presvlačenje (što je najkritičnije razdoblje za tarantule). U svom razvoju tarantula se mora "presvlačiti" da bi mogla dalje rasti. "Presvlačenje" (eng. "molting, moulting") je proces u kojem tarantula skida svoju staru kožu i razvija se u novoj, većoj. Mlade se tarantule (eng. "spiderlings") u prvoj godini života presvuku 5 do 6 puta, dok odrasle jednom u dvije do tri godine. Arborealne vrste češće mijenjaju kožu nego one koje žive na tlu, ali imaju i kraći životni vijek. Prije presvlačenja tarantula će prestati jesti. Post će početi od par dana do par tjedana prije, kod starijih paukova i po nekoliko mjeseci prije, presvlačenja. Tarantula će u to vrijeme malo potamniti (to se najviše vidi na abdomenu), i neće se kretati koliko se prije kretala. Ako tarantula odbije ponuđenu hranu, hranu treba izvaditi van i ponuditi joj ponovno za par dana, ako opet odbije, ponovno joj treba ponuditi hranu za nekoliko dana. Hrana se ne treba ostavljati u terariju više od nekoliko sati jer kad se tarantula počne "presvlačiti" i mali cvrčak je može ubiti.

 

Kada dođe vrijeme presvlačenja, tarantula će si napraviti "krevetić" od paučine na kojem će provesti tih nekoliko sati. Presvlačiti će se ležeći na leđima (kad tarantula leži na leđima to ne znači da je mrtva; kad tarantula umire najčešće to čini tako da sve noge podvuče pod tijelo). Poslije presvlačenja još neko vrijeme će se odmarati na leđima, neće se puno micati. Nakon nekog vremena opet će stati na noge. Slijedećih nekoliko dana će se odmarati, i neće jesti dok se nova koža ne osuši. Kada tarantula bude spremna, dakle kada joj se nova koža osuši, početi će sa hranjenjem. Hranu može uzimati svaki dan, i po nekoliko puta, dok se ne zasiti i počne odbijati hranu; tada se može nastaviti normalno hraniti nekoliko puta tjedno. Presvlačenje ne bi trebalo trajati duže od 12 do 15 sati, nakon tog vremena tarantula vjerojatno treba pomoć. Najčešći problem je premalo vlage, pa zbog toga stara koža ne silazi kako treba. Trenutno veliko povećanje vlažnosti terarija, bez uznemiravanja tarantule, postiže se stavljanjem šalice sa vrućom vodom u zatvoreni terarij. Ako su uvjeti u kojima pauk živi dobri šanse za komplikacije su jako male. Tarantule se ponekad ozlijede zbog lošeg "inventara" u terariju ili za vrijeme presvlačenja, pa tako mogu izgubiti dio, cijelu nogu ili čak više nogu, tokom idućih presvlačenja "izgubljeni" udovi bi se trebali polako regenerirati, dakle narasti će novi (ali samo u slučaju da tarantula nije teže ozlijeđena i ne iskrvari). Mladi paukovi će prije regenerirati izgubljene udove nego što će to učiniti stariji paukovi.

 

Jedanput ili dvaput godišnje zbog temeljitog ćišćenja terarija od smeća i nametnika, mijenjanja podloge i slično, tarantula se mora preseliti. Najlakši način za to je da se tarantula lagano "usmjeri" štapićem ili kistom u plastičnu kutiju. Nakon ćišćenja terarija tarantula se istim načinom vrati nazad u terarij.

 

Nametnici. Mali, bijeli (ima ih i u drugim bojama), prokleti stvorovi koji će se sigurno bar jedanput naći u svakom terariju. U terarij dolaze na "hrani" koja se daje tarantuli, u podlozi i komadima drveta koji služe za dekoraciju terarija. Nametnici će se prvo moći primjetiti na vlažnijim mjestima u terariju, na posudi za vodu i oko nje. Neke vrste nametnika su toliko male da ih se rijetko (teško) može vidjeti golim okom. Terarij se svakih par tjedana treba pregledati povećalom. Najbolji način da se terarij očisti od nametnika je da se tarantula premjesti u suhu(!) plastičnu kutiju, sa "dobrom" ventilacijom, bez ikakve podloge, samo sa posudom za vodu. U toj kutiji treba ostati par dana. Terarij se treba dobro očistiti, a svi predmeti prokuhati ili "spržiti" u mikrovalnoj pečnici. Kod vrsta tarantula koje dolaze iz suših i pustinjskih područja nametnici se neće ni pojaviti ako su ostaci hrane redovito odstranjivani iz terarija.

 

Tarantule su ljubimci, kao i ribe, samo za gledanje (eng. "display animals"), i ne treba ih se maltretirati. Tarantule ljudsku pažnju neće shvatiti kao psi i mačke, već kao prijetnju i pokušati će pobjeći, ugristi ili "baciti" iritirajuće dlake (eng. "urticating hairs") koje ponekad izazivaju jaki svrbež i iritiraju kožu.

 

Iako... tarantule se mogu držati u rukama, ali jako pažljivo. Nagli pokreti, vibracije i strujanja zraka mogu uplašiti tarantulu. Uplašena tarantula će početi bježati, skočiti sa ruke, pasti na pod i teško se ozlijediti. Može i ugristi osobu koja je drži, refleksnom reakcijom čovjeka, tarantula će "poletjeti" i najvjerojatnije udariti u strop, zid ili pod, i opet... teško se ozlijediti; a i otrovni ugriz nije najbolji način da se otkrije osjetljivost ljudskog organizma.
Ako se ikad i pomisli na držanje tarantule u rukama za to je potrebna smirena tarantula, koja ima visoki stupanj tolerancije, koja nije gladna i koja nije otrovna; puno pažnje, puno opreza i puno strpljenja.

 

Poslije "rada" u terariju ili diranja tarantule ODMAH se trebaju oprati ruke. Tarantuline dlake na ljudskoj koži najlakše se odstranjuju jakim selotepom.

 

(detaljnije o "iritirajućim dlakama" na: Urticating hairs)

AKO DLAKE TARANTULE DOSPIJU U OČI ILI DIŠNE ORGANE, TREBA VRIŠTEĆI PROJURITI ULICAMA I OBAVEZNO POTRAŽITI POMOĆ LIJEČNIKA!!